Medenosno bilje

O medonosnom bilju piše: Ranko Haramija.

        BAGREM (lat. Robinia pseudoacacia) ili akacija je bjelogorična vrsta drveća iz porodice mahunarki (lat. Fabaceae). Potječe iz jugoistočnog dijela SAD-a, ali se proširio na Sjevernu Ameriku, Europu i Aziju. U nekim područjima se smatra invazijskom vrstom. U Europu je prenesen 1601. godine. U privatnim šumama kontinentalne Hrvatske je jedna od najraširenijih vrsta drveća. Voli pjeskovita tla. Šumari ga koriste u zasadima za zaštitu od erozija .Raste u visinu do 25 m, a u debljinu do 90 cm. Kora je starijeg debla uzdužno izbrazdana. Izbojci su bridasti i goli. Palistići se pretvaraju u jake bodlje, oko 2 cm duge, uglavnom ravne, na bazi proširene i drvenaste. One su na svakoj strani pupa po jedna. List se sastoji od 9 do 25 eliptičnih, slabije dlakavih 3-5 cm dugih listića. Cvjetovi su bijeli i mirisavi, u grozdovima dugim 20 cm   Bagrem cvijeta u svibnju, poslije listanja. Mahuna je do 10 cm duga i gola, ima 4 do 10 sjemenki. Supke su ovalne. Optimalna zrelost se postiže oko 30 godine života. Drvo je žuto-smeđe boje i tvrdo, odlično je za ogrijev, gori polako, s jedva vidljivim dimom i postiže visoke temperature gorenja. Drvo je odlično i za izradu različitih predmeta. Time se u mladosti bavio i Abraham Lincoln. Zbog flavonoida, bagremovo drvo može preživjeti i 100 godina pod zemljom.
Bagremov ili akacijin med izrazito je svijetle žute boje, blaga ugodna mirisa i okusa, lagan i ukusan, preporučuje se djeci i rekonvalescentima. Zbog svojih osobina ubraja se u najcijenjenije vrste meda. Pomaže kod nesanice, umiruje previše nadraženi živčani sustav i otklanja posljedice nagomilanog stresa. Mjesecima ostaje u tekućem stanju i vrlo sporo kristalizira, zato što u sastavu sadrži više fruktoze od glukoze. Same pčele dobro i uspješno prezimuju, ako im se osigura zimovanje na bagremovu medu. Preporuča se uzimanje s čajem od kamilice, jer se tako pojačava djelovanje meda i čaja. Također je preporučljivo uzimanje navečer prije spavanja. Jakih i obilnih bagremovih paša za pčele nalazimo gotovo u svim kopnenim krajevima Hrvatske u kojima je nekad sađen ili se proširio prirodnim putem kao vrlo prilagodljiva biljka.

PITOMI KESTEN (Castanea sativa) je jedna od prvih namirnica koju je čovjek jeo i za to postoje arheološki dokazi. Kesten najviše raste u južnoj Europi i Sredozemlju, a povjesničari kažu da se počeo širiti po Europi preko Grčke.Drvo kestena je u srodstvu s bukvom i hrastom , dugovječno, može narasti do 25 m uvis s bujnom, velikom krošnjom i godišnje dati preko 200 kg plodova i može doseći i starost preko 500 godina. Botaničari kesten ubrajaju u voćke, no zbog načina i mjesta rasta spada i u šumsko drveće. Mjestimično čini i šume, a često se javlja u zajednici s hrastom kitnjakom i grabom (na Medvednici). Ima ga po obronicma Učke i okolici Lovrana i Opatije, gdje se odavno cijepi plemkama maruna (kesten dubenac).Kora mu je glatka i sivosmeđa. Listovi su duguljasti, krupno nazubljeni, 8-18 cm dugi i 3-6 cm široki, na licu goli na naličju dlakavi. Cvjetovi se pojavljuju tek početkom lipnja, kada su već listovi potpuno razvijeni. Smeđi orašasti plodovi su na površini sjajni, polukuglasti ili zaobljeno plosnati i dozrijevajupočetkom listopada, a smješteni su po jedan do tri u velikom ježolikom tobolcu. Raste najbolje na kiselom tlu bez vapna, a ne podnosi veću vlagu.Plod kestena spada u nutritivno visokovrijedne namirnice: 53 % čini voda, 2,9 grama su bjelančevine, 44 grama su ugljikohidrati, a glavni sastojak je škrob oko 44% u sirovoj sjemenci, po čijoj je količini usporediv s krumpirom. Iz tog se razloga od njegovih plodova proizvodi i brašno, koje pomiješano s brašnom žitarica daje punovrijedna peciva i kruh. Uporaba brašna je osobito rasprostranjena u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Brašno karakterizira znatna količina šećera koji se stvara u osušenom plodu. Plod kestena je još bogat kalcijem, kalijem, a sadrži i fosfor, željezo, većinu vitamina B skupine. Kesten je lako probavljiv, a bjelančevine (4%) koje sadrži po vrijednosti su s onima iz jaja.S obzirom da drvo kestena kasno cvjeta, odlična je ispaša za pčele i tada jedini izvor peluda i nektara. Kestenov med je vrlo ljekovit i pomaže kod gastritisa, štiti jetru, pridonosi boljoj cirkulaciji.Plodovi koji se skuhaju ili ispeku vrlo su ukusni i omiljeno samostalno jelo ili se pripremaju kao pire, u juhama, kao dodatak raznim slasticama i jelima.

LIPA (lat.: Tilia, drugi nazivi: lipac, lipolist, lipa velelista, zimska lipa) je veliko drvo čije stablo doseže visinu od 25 do 30 metara, a starost i do nekoliko stotina godina. Cvjetovi lipe su mali, zelenkastožute boje, ugodnog mirisa i grupirani u kitama. Cvjetanje traje 2 do 3 tjedna, a nekad se dogodi da prođe i za 5 do 6 dana. U usporedbi sa bagremom mnogo je nepouzdanija. U našim krajevima rastu bijela ili srebrna lipa (Tilia tomentosa), velikolisna lipa (Tilia grandifolia) i sitnolisna lipa (Tilia parvifolia). Zahtijeva od vjetrova zaštićena zemljišta s dosta vlage ili nešto kiše u vrijeme cvjetanja.Stari Slaveni su živjeli u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavensko drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali idolopoklonstvo šume, dakle i mislima bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao idol. Običaj idolopoklonstva lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara.

Narodna uzrečica kaže:

“Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi,
Niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!”

Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama Slaveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće.

 

 

: LIJESKA, LJEŠNJAK, OBIČNA LIJESKA, SIVOSMEĐA LIJESKA

   Lijeska formira dugačke rese sa kojih pčele sakupljaju velike količine peludi
Latinski naziv: CORYLUS AVELLANA L.
Engleski naziv: Filbert, european filbert, hazel, hazel-nut

     Lijeska, (lješnjak, obična lijeska, sivosmeđa lijeska) je uistinu za sve nas pčelare prvi vjesnik proljeća koji kreće vrlo rano, već u siječnju (1 mjesec) ako je zima blaga, pa sa kasnijim početkom pojave cvata sve do ožujka (3 mjesec), a izuzetno i u travnju (4 mjesec) ako je proljeće zakasnilo izanduge i oštre zime. Spada u porodicu latinskog naziva betulaceae (brezovke), koje su rasprostranjene na području cijele Europe, u Zapadnoj Aziji i na Kavkazu sve do zapadnog dijela Irana.
Najbrže i najviše se rasprostranila u postglacijalno doba (iza ledenog doba), prije pojave ostalog bilja kada su joj na raspolaganju stajala mineralna tla preostala nakon povlačenja ledenjaka pa nije imala konkurenciju ostalih biljnih vrsta. To se odigralo 5500 godina prije naše ere.
LIJESKA je listopadni grm obično visine do 5m, a katkada se na pogodnom staništu razvije i do manjeg stabla visine do 7m, kod kojih primjeraka je promjer debla i do 20cm. U prirodi su nađeni i primjerci do 15m visine, ali oni su vrlo rijetki i atipične visine za ovu biljku. Kora lijeske je u mlađoj dobi glatka, zadržava dugo vremena sivosmeđu boju, glatka je i sjajna, a u starijoj dobi poprima potpuno sivu nijansu i postaje rahlo ljuskava i grubog izgleda, kako vizualno tako i na opip. Listovi kod lijeske su ovalnog oblika, veliki i sa kratkom peteljkom. Oblikom podsjećaju na srce, koje je usječeno kod kraja prema peteljki, a vrh je lista šiljast. Sa gornje (vanjske) strane je tamnije boje, sa jasno uočljivima žilama, a sa donje je strane malo svjetliji sa obiljem dlačica, koje sakupljaju vodu i vedenu paru iz atmosfere za prihranu biljke.
LIJESKA cvate u veoma rano proljeće, prije nego što prolista. Karakteristčan oblik cvjetova su rese koje su duljine od 5 do 12 cm, boje od svjetložute sa nijansama tamno smeđih obruba na početku cvatnje do tamnije smeđih nijansi na kraju ciklusa cvatnje. Samo cvjetanje traje na pojedinom grmu traje do 7 dana, a cvjetovi su jednodomni,  rese su muški cvijet (prašnici), grupirani od 1 do 4 komada u uzdužno formiranom grozdu, a u pregibu početka peteljke rese koja se drži za grančicu nalaze se ženski cvjetići, po jedan do grozda resa, kod kojega iz zelene čahurice izviruje njuška tučka koji je tamnocrvene do purpurne boje, ali u pravilu veličine do 20% cijelog sklopa.
Oplodnja se vrši putem vjetra i pčele medarice.
PČELARSTVO je nezamislivo bez pojave lijeske, jer ona pčelama daje obilje peludi, i to toliko izdašno i obilno da je pojava prvog legla u košnici, početkom sviječnja pa sve do veljače ili ožujka (u oštrim zimama), točno podudarna sa cvjetanjem lijeske.
Pelud lijeske je bogat bjelančevinama (do 40%), što ga čini jednim od energetski najvrjednijih peluda u prirodi. Zato se u krajevima gdje je lijeska gusto zastupljena u raslinju oko pčelinjaka pčelinje društvo ranije razvije od staništa gdje lijeska uopće nije zastupljena. Zato se preporuča sadnja lijeske oko pčelinjaka, kao izvor hrane (peludi) za pčele i kao zaklon košnicama od vjetra i naleta padalina pri pojavi naglih naleta nevremena.
LIJESKA zbog svojih izuzetno malih zahtjeva za sastav i kvalitetu tla, a najviše zbog neprocjenjive vrijednosti po pčelarstvo i svoju korisnost za razvoj pčelinjih društava u rano proljeće, pčelari su obavezni saditi ju u blizini pčelinjaka, kao i oko njega, jer se osim paše može korisno upotrijebiti kao zaklon od vjetra. Budući ne izraste visoko, najkorisnije ju je saditi ispred košnica u smjeru napeta pčela iz košnice, jer tako pčele najracionalnije iskoriste svako zrnce peludi u oskudno vrijeme odlazeće zime. Pozicija sadnje ispred košnica je korisna i prolikom otpuštanja prirodnih rojeva jer se oni zaustave odmah u neposrednoj blizini pčelinjaka, na visini koja je pogodna za pospremanje rojeva i pravovremeno hvatanje na niskom šiblju lijeske….
   Lijeska raskošno cvate u najranijoj pojavi proljeća, počinje nova pčelarska sezona….

LIJESKA  daje plod u obliku orašaste tvorevine, lješnjaka, koja u vegetaciji započinje na mjestu gdje su se rese u proljeće oplodile, tako da raste u grozdovima po broju jednakim broju resa. U početku je budući plod zelene boje i mekan, a sam plod – lješnjak ovijen je plodnim ovojem koji je kraći ili jednako dug kao lješnjak.
Razmnožavanje se vrši pomoću životinja, (vjeverice i ostali mali krznaši), i padom sa stabla i kotrljanjem niz padine uslijed sile teže.
Plod – lješnjak je veoma cijenjena delicija koja se najčešće se koristi u prehrambenoj industriji, za proizvodnju raznih poslastica, čokolada, krema i slično. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Italiji se proslavila poznata tvornica konditorskih proizvoda Ferrero, koja je u oskudici kakaoa zbog rata, najprije za vojnike na frontu a onda kasnije i za ostalo stanovništvo počela proizvoditi pripravak od lješnjaka, kojoj je ime tada bilo poznato samo u Italiji, a danas svjetski poznatog imena Nutella.
Plod je orašast boje tamnosmeđe od vrha do svjetložute-oker boje na dnu, koji je malo izbočen kao tupi trn. Razbijanjem ljuske ispada plod – lješnjak.
U vrednovanju lješnjaka kao hrane, oni su veoma bogati bjelančevinama i nezasićenim masnoćama. Također, značajni su izvor vitamina B6 i tiamina, kao i manjih količina drugih vitamina B grupe. Lješnjaci sadrže i oko 17% ugljikohidrata od čega je najviše celuloze.
LIJESKA je ljekovita biljka kod koje se za lijek koriste list, kora i plod.
Lijeskov list sadrži tanin, vitamin C, etarsko ulje i smole.
Kora sa debljih grana sadrži  katehinski tanin, flavonski heterozid, smole, etarsko ulje, gume, lepitin, sluzi, galne i egalne kiseline, masti, pektin i gorke materije.
Plod sadrži etarska i masna ulja, tanin, smole, gumu, bjelančevine i masti.
LIJESKA svoja staništa formira na svim mjestima pa raste u šumama, na rubovima šuma, uz šumske i poljske putove, u šibljacima, u živicama i po livadama.
Za danas toliko,

 

       

 

 Drijen, (drenjina, drinjak. dren, tvrdi dren, drenjula. )Latinski naziv: CORNUS MAS L. Engleskinaziv:  Male Doogwood. DRIJEN, je grmoliki listopadni grm ili nisko drvo koje naraste do oko 8metara visine. Cvjeta prije negoštoolista i to u veljači (2 mjesecu) ili ožujku (3 mjesecu), oko šest metara visoko drvo. Cvjet su mu lijepi mali žuti cvjetići na goloj grani bez lišća, koji su prvi glasnik buđenja prirode u kasnu zimu (rano prooljeće.) Grančice su mu, dok su mlade dlakavog, zelenkasto-sivkaste boje. Žuti cvjetići drijena su nasađeni na dugim peteljkama, čineći jednostavnu formu štita, pravilnog oblika sa četverodijelnim pravilnim laticama. Listovi, u kasnijoj fazi olistavanja žbuna su smješteni nasuprotno jedni drugima, jajolikod su oblika, jako zašiljeni i nazubljeni, sa gornje strane izrazito zelene boje, a odozdo su svjetlije nijanse blago-zelenkasteboje.

     DRIJEN je medonosna i peludonosna biljka, prva zimsko-proljetna biljka koja daje pčelama i nektar i pelud. Cvjetanjem u vrijeme veoma nepovoljnih uvjeta u prirodi, (veljača, ožujk), kada nema nikakve hrane za pčelinja društva koja polako izlaze iz zimovanja čini nezaobilaznu i  neophodnu prvu značajniju pašu za razvoj pčelinjih društava u rano proljeće (kasnu zimu).
Drvo je čvornovato i sporo raste, može doživjeti i 200 godina (!!!). Kod nas su se obijeljene grane i grančice u staro vrijeme upotrebljavale u izradi “spona” za stoku (krave, konje), da se spriječi da stoka ne odluta na paši bez pastira. Od oblikovanih stabala drijena su se izrađivale najbolje i najdugotrajnije drške za sjekire, jer je otporan na udarce i ne lomi se lako. Žilavost i poznata tvrdoća stabla prvobitnom obradom i sušenjem od otprilike godinu dana, prerastala je u površinsku tvrdoću koja se može nositi u usporedbama sa čelikom, a među stablašicama nema premca, pa su ga stari ljudi zvali «čelik-drvo».

     DRIJEN raste zajedno sa ostalim grmljašicama na području hrastovih šuma do visine od oko 1300 m.n.v. (metara. nadmorske. visine). Plod drijena, koji sazrijeva najesen je crvena, duguljasta koštunica, kiselkastog, ugodnog okusa. Sazrijevanjem gubi jarko-crvenu boju koja se polako pretvara u tamno-smeđu, jedva raspoznatljive crvene nijanse. Dojk je nedozreo (jarka crvena boja), pri kušanju ploda «zaveže» se usna šupljina, naprotiv, kada sazori (tamno-smeđa, crvena boja) ima izražen blago-kiselkasti okus, ugodne arome. Vrijeme branja je od rujna (9 mjeseca) do studenog (11 mjeseca), znači  početkom nastupajuće zime.
     DRIJEN  je ljekovita biljka, koristi se za liječenje proljeva i oboljenja probavnih organa, katara crijeva i grozničavih stanja ljudskog organizama uslijed pojave proljeva (diureje), a u tu se svrhu koristi samo plod (drenjula), rjeđe i kora i to u manjem opsegu. Najviše se upotrebljava pripravak čaja, uvarka, koji se pije mlak, češće tokom cijelog dana.                                                           DRIJEN  se upotrebljava i kao pripravak pekmeza, džema, voćnog soka, vina i rakije, koja je izvrsnog ukusa kao čista rakija od drijena, ili kao podloga za rakiju travaricu, u koju se svrhu miješa sa ostalim aromatičnim i ljekovitim biljem.

 

VISIBABA, DREMULJKA, BABLJI KLIMPAČ, CINGLICA, DEBELOGLAVKA, MALI ZVONČEK,
DREMOVAC, PODREMUŠAK……
Latinski naziv: GALANTHUS NIVALIS L.
Engleski naziv: Snowdrop

VISIBABA je zeljasta biljka visoka od 10 do 30 cm. Iz lukovice se već u rano proljeće razvija okrugla zeljasta biljka s duguljastim kopljastim listovima i samo jednim cvijetom. To je prvi glasnik nadolazećeg proljeća kojega ljudi doživljavaju kao prvu biljku koja se iza duge, obično dosadne zime pojavljuje u prirodi. Ovaj vjesnik koji se veseli proljeću i dolasku na svijet, obično požuri sa pojavljivanjem, pa se često nalazi u prirodi kako izviruje iz snijega. Izgled cvijeta je zvonast vjenčić koji tvori 6 latica koje su raspoređene u dva kruga.  Vanjske su latice bijele, duguljaste, ima ihuvijek 3 komada, a unutrašnje su kraće, zatvorene kao mali lampion sa zelenim obrubom-pjegom na blago nazubljenim vrhovima. Mliječnobijeli cvjetovi su pognuti na stabljici, pa joj je otuda i narodni naziv – visibaba. Naziv je vjerojatno dobila i zbog cvijeta pognutog poput stare babe, a stručni naziv potječe od grčkih riječi gala (mlijeko) ianthos (cvijet).

 VISIBABA (Galanthus nivalis L.), prvi vjesnik proljeća, pčelama daje razmjerno   puno nektara i peludi, neophodnih «namirnica» za razvoj legla

VISIBABA je medonosna i peludnosna biljka, prvo šumsko, samoniklo prizemno cvijeće koje u kasnu zimu-rano proljeće daje pčelama i nektar i pelud. Cvjeta od siječnja (1mjeseca) do travnja (4 mjeseca). Sa ovako dugim razdobljem cvatnje, pčelama daje stalni izvor nektara, kao i peluda, koji je narančastožute boje, ali u ovo oskudno doba godine doprinos cvjetanja visibabe u  razvoju pčelinjih društava je nenadoknadiv….

    VISIBABA raste u listopadnim prozračnim  šumama hrasta kitnjaka i običnoga graba, mješanim i zimzelenim šumama te na livadama od nizinskih do gorskih područja, pokraj rijeka, u bukovim šumama, na livadama, uz potoke i vrbike. Ne bira stanište vrlo je skromna u izboru tla na kojemu raste, pa je stoga višeznačno korisna bljka koju treba njegovati i očuvati u svojem prirodnom okolišu…..Sve češće visibaba se može naći i u našim vrtovima, jer ju ljudi doživljavaju kao nježnu krhku cvjetnicu, koja mami svojim blagim i ugodnim miomirisom.  Raste na stalnim mjestima, često čineći pravu malu  «koloniju» bijelog tepiha u prirodi

    VISIBABA ima ljekovita svojstva ali je i otrovna. Sadrži tvar galatemin ili nivalin koji se u nekim zemljama upotrebljava za liječenje dječje paralize. Razmnožava se diobom lukovica ali i sjemenom iako rjeđe. Porodica visibabe su sunovrati (narcisi), a njezina populacija čini oko 20 vrsta, koje su vrlo slične, nikada identične.
Ona je trajnica, jednom kada se nađe na jednom terenu (arealu), tu ostaje zauvijek, a budući da se prirodnim putem dijeli iz lukovica uvijek nanovo na istom mjestu, često se u prirodi nađe i pravi «tepih» od bijelih cvjetova, tvoreći tako pravi mali arboretum u prirodi…….

Miris visibabe je slab, blag kao dašak same prirode, a u Hrvatskoj je od 2006.god. zaštićena cvjetna vrsta. Nije jako ugrožena, osim kada se kao jedna od proljetnica sa atraktivnim cvjetovima, ne bere nekontrolirano i puno na jednome mjestu. Pravi ljubitelji prirode neće nikada ugrožavati ovu našu autohtonu vrstu rane proljetne cvjetnice, ali nažalost ima i takvih spodoba koje visibabu sve više ugrožavaju, jer ju masovno beru u vrijeme cvatnje, pa čak iskopavaju čitavu biljku, čime čine nepopravljivu štetu u prirodi, a s time nastaju i trajne promjene na njezinim staništima. Rasprostranjena je od Pireneja do Kavkaza i Male Azije.

 

 JAGLAC, JAGORČEVINA, JAGORČIKA, JAGLIKA, JEGLIĆ, VISOKI JAGLAC, BLIJEDOŽUT

Latinski naziv: PRIMULA OFFICINALIS L. Engleski naziv: Primrose

     Jaglac, (jagorčevina, jagorčika, jaglika, jeglič, visoki jaglac, blijedožut), taj blijedožuti glasnik proljeća, vrlo je raširena vrsta velike biljne vrste koju svrstavamo u porodicu koju zovemo primulama. Porodica primula čini impresivnu brojku od oko 400 vrsta ove drage nam cvjetnice, koliko ih je rasprostranjeno u svijetu. Obično se sve ove vrste na području gdje obitavaju nazivaju jaglac, jagorčevina ili primrose, na engleskom jeziku, te obični jaglac (primula vulgaris) ili engleski jaglac, da bi je razlikovali od drugih vrsta iz roda primulakoje se također nazivaju – jaglac.
 

  JAGLAC  je u Europi i širem području Mediterana  rasprostranjen od Farskih otoka i Norveške na samom sjeveru do portugala na jugu, te Zapadne Europe, Francuske i Njemačke do krajnjeg istoka – Ukrajine, pa poluotoka Krima, Balkanskog poluotoka, na njegovom istoku do zapadnih krajeva, na samom zapadu. Na području Mediterana raširen je na sjeverozapadu Afrike, najviše Alžira pa do jugozapadne Azije, a na zapadu od Turske do krajnjeg istoka, Irana.
     JAGLAC cvjeta u rano proljeće, od veljače (2 mjesec) do svibnja (5 mjesec), i jedna je od šumskih biljki-cvjetnica koje najranije cvjetaju u Europi. Engleski naziv za jaglac je  primrose, a potiče od starofrancuskog primerose ili srednjovjekovnog latinskog jezika prima rosa, što izvorno znači prva ruža. Aromatično ugodan miris cvjetova potječe od sadržaja primulaverina, a okus cvjetova je slatkast. Osušeni korijen miriše po anisu. Kod nas obični jaglac raste skoro posvuda, a podvrste (varijeteti) kao primula columnae, (raste na brdsko-planinskom području), primula elatior , na planinskim i predplaninskim područjima, a primula veris na osunčanim obroncima, zaklonjenim livadama, i u  šikarama, pored šumskih puteva. Osobito je česta podvrsta primula elatior, koji se naziva i visoki jaglac, i ponešto se razlikuje u obliku od uobičajenog izgleda jaglaca. Ima samo jednu stabljiku, na kojoj se nalazi cijela rozeta više zatvorenih, zvončastih cvjetnih čaški, sa kratkim malenim listovima u podnožju stabljike koja nosi cvijet.

    JAGLAC  je zeljasta, višegodišnja biljka, relativno niskog rasta. Naraste u visinu od 10 do 30 cm, s baznom rozetom listova, koji su dugi od 5 do 25 cm i široki 2 do 6 cm, sa neregularno nazubljenim rubom i obično veoma kratkim lisnom drškom. Cvjetovi su 2 do 4 cm u promjeru, pojedinačni na duguljastoj peteljci, svijetložuti, bijeli, rjeđe crveni ili blijedoružičasti. Cvjetovi su hermafroditni ali su heterogeni, pojedine biljke nose ili samo  muške ili samo ženske cvjetove. Oplodnja cvjetova se može odvijati isključivo izmedu različitih cvjetova, tako da polenizacija sa muškog na muški cvijet, ili sa ženskog na ženski cvijet nije učinkovita, tj. nema nikakvog efekta.

I – tu se umješala naša pčela, koja upravo u ovo rano proljeće, tražeći svoj «kruh», koji se zove pelud, vrši neumornno oplodnju i produljuje egzistanciju ove drage biljke, jaglaca, koja joj peludi daje u izdašnim količinama.  JAGLAC  pčelama daje dosta peludi, manje nektara, ali je dugocvatuća cvjetnica, od koje pčele od 2 do 5 mjeseca imaju konstantan prinos i rado posjećuju ove osebujne blijedožute  cvjetove, koji su nam često najmiliji, jer u nama probuđuju radost života i pripadnost populaciji koja obitava na našoj «lopti» -Zemlji…..
     JAGLAC ima cvjetove koji su radijalno simetrični sa gornjim čaškastim oblikom, koji u kasnijoj dobi formira kapsulu koja se otvara preko zalistaka. Nakon cvjetanja, iz ove zrele kapsule ispada maleno crno sjeme, koje je garancija opstanka na određenom mjestu gdje jaglac obitava.
Tako se ponekad pri šetnji iza nekog šumskog raslinja i grmlja «otvori pogled» na svjetložuto «more» koje čine velike kolonije cvjetova jaglaca, koji ponekad mogu potpuno obojiti ove zaklonjene proplanke i livade pored šuma.
Ovo nije sličaj u blizini naseljenih mjesta, gdje jaglac često bude meta prekomjernog branja i sakupljanja tako da se danas može naći veoma malo prirodnih staništa jaglaca koja nisu ugrožena od čovjeka. U svrhu zaštite ove biljke, u mnogim europskim zemljama doneseni su zakoni kojima se apsolutno zabranjuje branje i sakupljanje jaglaca. Ovo je najbolje iskazano u Engleskoj, gdje je u prošlosti, divlji jaglac bio udomaćen, kako u prirodi, tako i kao njegovana vrsta u engleskim vrtovima u viktorijansko doba. Međutim, danas se u Engleskoj jaglac isključivo uzgaja u vidu brojnih pripitomljenih podvrsta. Zato – ne dopustimo da se to i nama dogodi! Njegujmo i brižno čuvajmo ovu nježnu biljku, koja je i vrlo korisna za brži proljetni razvoj pčele medarice.
Kao biljka, koriste se listovi u pripravcima kao kao povrce za kuhanje, za salatu i kao  biljni čaj.  Listovi sadrže veliku kolicine vitamina C, u ogromnom nesrazmeru sa umjetno uzgajanim voćem i povrćem, oje je na «boljem» glasu.  i povrca). Dnevna potreba za vitaminom C,  je nekoliko pojedenih listova. Oni nisu ukusni u svježem stanju, (jako su gorki), ali se pomješani sa drugim biljem mogu jesti bez problema, najviše kao miješana salata. Ne preporučuje se konzumiranje listova jaglaca u većoj kolicini, zato jer sadrže tvar – saponin, koji je štetan po ljudski organizam ako ga se nekontrolirano uzima. Ali, kako sve ima svoje pro-i-kontra, ne treba izbjegavati sažvakati i pojesti par listova jaglaca, jer smo sa njim u naš organizam unijeli veću količinu vitamina C, nego od mnogih biljaka koje uobičajeno smatramo «C-vitamincima». Kada se šećem u prirodi u rano proljeće, godinama već, uberem i gricnem po koji listić. Ovo mi je pred puno godina pokazao jedan travar, koji me naučio i pravilu kako se beru ljekovite trave. Pravilo glasi – kada se dođe do busena ljekovitih trava, ubere se do 2/3 busena najviše, a 1/3 se ostavlja da se dvjetovi osjemene i produže svoju vrstu, tako da se svaka ljekovita i sve ostale vrste bilja sačuvaju za nove generacije koje dolaze poslije nas…..
Proljeće je u istinu vrijeme kada se uz prirodu «budi» i čovjek, pa mješavinu cvjetova i korijena jaglaca mnogi smatraju nezaobilaznim načinom korištenja jaglaca, uz dodatak listova sljeza i stolisnika (hajdučice). Pripravak koji se često koristi kao «proljetni čaj» služi za detoksikaciju cijelog organizma a uz jagorčevinu (cvijet i korijen), sadrži i mlade listove breze, koji se beru u isto vrijeme), te mlade listove koprive, maslačkov list i korijen, uz trputac – bokvicu. Kao poznato pučko sredstvo za jačanje slabog srca je poznato ljekovito vino spravljeno od cvjetova jaglaca! JAGLAC  je ljekovita biljka koja sadrži glikozid primulaverin, saponin, primverin, glukozu, galaktozu, tanin, vitamin C, karotin, kalij, kalcij, natrij, jaglačnu i salicilnu  kiselinu, ciklamin i kamfor. Ipak – opreza nikad dosta, kao kontraindikacije se kod nekih osoba pri konzumaciji cvjetova mogu izazvati pojave alergije. Konzumiranje veće količine mladih listova jagorčevine, koje sadrže prije spomenti saponin, mogu izazvati želučane tegobe. Osobe koje imaju čir na želucu ne bi smjele rabiti jagorčevinu.
  

LJUBIČICA, LJUBICA MIRISNA, FIJOLICA, POLJSKA LJUBIČICA, VIOLA, VIJOLICA, PITOMA LJUBIČICA, MELEKUŠA.

LATINSKI NAZIV: VIOLA ODORATA L. Engleski naziv: Blue violet, English Violet, Sweet Violet, Violet, Cotton violet

     Ljubica mirisna, (fijolica, poljska ljubica, viola, vijola, vijolica, ljubičica, modra ljubica, plava ljubica, pitoma ljubičica, melekuša),je omiljena cvjetnica ranog proljeća, koja sa svojim osebujnim i jakim mirisom podsjeća na naše prve korake u prirodi, kada smo kao djeca obavezno iz šumaraka i livada na kojima smo se igrali nosili stručak jasnog miomirisnog plavetnila u ruci našim majkama i bakama…. Ljubica mirisna je omiljena proljetna cvjetnica, koja privlači svojim lijepim, neobičnim  izgledom i ugodnim mirisom. To se može iščitati i u tome što na svim jezicima ima mnoštvo imena, pa je jasno da ju ljudi doživljavaju od pamtivijeka kao simbol ljubavi i odanosti…. Pripada porodici cvjetnica iz koje se pod latinskim nazivom violaceae nalaze u oko 400-500 vrsta koje su raširene diljem svijeta. Većina vrsta nastava prostor Sjeverne zemljina polutke, ali postoje i primjerci viole (ljubica, maćuhica), koji su autohtone vrste u veoma udaljenim područjima svjeta kao što su Havaji, Australija, te Južna Amerika (područje Anda).
     Ljubica mirisna je višegodišnja biljka, ali ima i podporodica koje su jednogodišnje, a nalaze se i kao svojevrsni mali grmovi. Raste na šumskim proplancima i čistinama, među grmljem, po sjenovitim mjestima i uz rubove šuma, uz potoke, obale rijeka, po vrtovima, poljima, u šikarama i živicama. To je trajna biljka s okruglim srcolikim listovima koji su sakupljeni u prizemnoj rozeti, te kratkim i odebljalim korijenom iz kojih izlaze bogate nadremne, površinske vriježe. Cvijet je plave do ljubičaste boje s pet latica, od kojih su dva u gornjem a tri u donjem dijelu cvjetne rozete. Cvijet visi na peteljci koja je u dijelu kod prihvata cvijeta blago savija u obliku lule, tako da cvijet stoji u većini slučajeva ravno (okomito) u odnosu na tlo na kojemu raste. Vrijeme cvatnje jeveljača (2 mjesec) do travnja (4 mjesec), a u najranijoj fazi svojom proljetnom cvatnjom simbolizira buđenje života u prirodi….MEDONOSNA I PELUDNOSNA je biljka, koja pčelama u najranije proljeće daje manje količine, i to više nektara amanje peludi. Pčele ju rado posjećuju, a budući je njeno vrijeme cvatnje relativno dugo, oko tri mjeseca, rijetko se dešava da ova prijeko potrebna paša za razvoj pčelinjeg društva u rano proljeće propadne….Ljubica mirisna je cvjetnica osebujnog, ugodnog mirisa, kako joj i samo ime govori.Zato ju mnogi ljudi rado uzgajaju i u vrtovima u obliku mnogih varijeteta. Neke vrste uzgajaju se zbog njihovih ukrasnih cvjetova u kutovima vrtova i u kamenitim vrtovima. Varijetet maćuhica se posebno intezivno uzgaja na proljeće i u jesen/zimu u saksijama, a često i u lijehama koje su ukras mnogim gradskim parkovima i zatravnjenim površinama u poduzećima. Vrtlari uzgajaju violu i violetu, koje termine koriste vrtlari, a i u hortikulturi se ova imena koriste za uredne hibridne biljke malih cvjetova srednje veličine između ljubica i maćuhica.

     Ljubica mirisna je i ljekovita biljka a koristi se cvjet, listovi, čitava biljka i korijen. Bitni ljekoviti sastojci su bjelančevine, eterično ulje, saponin, alkaloid violin i spojevi salicilne kiseline. Kao ljekovita biljka poznata je i cijenjena još od grčke civilizacije. Primjenjuje se kao sredstvo protiv teške sluzi i kašlja, kao umirujuće sredstvo protiv histerije, hipohondrije i nervoznog
lupanja srca, u liječenju astme, tuberkuloze, plućnog katara, nadimanja, gihta (uloga), zapaljenja grla, raznih osipa, ospica i šarlaha.Vanjska joj je primjena kao umirujuće sredstvo protiv rana i bolnih upaljenih mjesta po tijelu (otoka), kao kupelj za noge, za ispiranje usta ili očnih kapaka.U obliku čaja koristi se kod grčeva, nesanice i glavobolje, te nervoze srca i pojave aritmija, te ostalih pojava tjeskobe i gušenja. Zbog nekontroliranog branja i uništavanja prirodnih staniša ove drage biljke, u Republici Hrvatskoj trajno je zaštićena vrsta.

 

ŠAFRAN, KROKUS, KAĆUN, PROLJETNI ŠAFRAN, PITOMI ŠAFRAN                 
Latinski naziv: CROCUS SATIVUS L. Engleski naziv: Crocus, saffron.
Šafran (krokus, kaćun, proljetni šafran, pitomi šafran) je otporna lukovičasta trajnica iz obitelji perunika (Iridaceae). Šafran je poznat kao najskuplji začin na svijetu. Kratka sezona cvata – tek tri sedmice u godini, kao i mukotrpno branje i dugotrajan proces proizvodnje čine ga skupljim od svih drugih začina.
Iz svake lukovice šafrana u jednoj sezoni izraste dva do devet cvjetova ljubičaste do plave boje od kojih
svaki ima narančasto-crveni tučak sa tri prašnika duljine od oko 3cm. Naziv “šafran” mu potječe iz perzijske riječi koja u prijevodu znači “budi žuti”. Porijeklom je najvjerojatnije iz Grčke i sa Krete, pa mu latinski naziv “crocus” potječe po Grčkoj postojbini – otoku Krokos, gdje se i danas, uz Kozanis uzgaja.Prvobitna mu je postojbina – Grčka smještena u istočnom dijelu Mediterana, koji je u grčko-perzijskim ratovima bio stalno poprište ratnih sukoba, s jedne strane grčkih gradova-državica (Sparta, Atena, Solun…), a sa druge strane tvorca Perzijskog carstva Kira Velikog, kasnije Darija I. Velikog, (koji je sagradio novu prijestolnicu Perzije čuveni Perzepolis), pa je šafran vjerojatno prenesen na perzijski dvor, koji je u to doba bio raskošno sastajalište raznih kultura i gdje su kulinarske delicije bile prepoznate uporabom ovoga dragocjenog začina, koji svoju slavu pronosi iz tih pradavnih vremena do dana današnjeg. Danas mu sepodručje interesa čovjeka ograničava skoro isključivo na uporabu u kulinarstvu. Pronosi vrijednost kao najskuplji začin na svijetu, sa cijenom od oko 5 do 15 Eura po gramu! Godišnja proizvodnja u svijetu mu je oko 200 tona, najviše se uzgaja u Iranu (oko 180 tona), a ostali roizvođači nalaze se u “Mediteranskom prstenu”, te su redom, Francuska, Španjolska, Maroko, Grčka (Krokos, Kozanis), Turska (Safranbol), Italija te dublje u Europskom kopnu – Austrja, gdje se uzgaja Panonski šafran. Kuriozitet je podatak da se za proizvodnju jednog kilograma ovoga začina, mora ubrati oko 80.000 do 150.000 cvjetova (*neki izvori govore i o 400.000!!), na površini od oko 1000 kvadratnih metara! Dnevno se može ručnim radom ubrati izmedu 60 do 80 grama.
     Šafran se uobičajeno koristi kod ribljih jela i jela s rižom u nekim nacionalnim kuhinjama. Francuzi ga neizostavno koriste pri spravljanju riblje čorbe (bouillabaisse), Španjolci njime obogaćuju paellu i arroz con pollo, piletinu s rižom. U Italiji je uobičajeno šafranom začinjati rižoto Milanese. Osim tih tradicionalnih jela šafran se izvrsno slaže s povrtnim i mesnim juhama, krompirima, pilećim mesom ili jelima s paprikom.

Šafran
 cvate samo jednom u godini, u ožujku (3 mjesec), i to samo dva do tri tjedna, pa ako je nestabilno vrijeme, iskorištenje je ništavno i rod te godine propada.Koristi se samo tučak osušenog cvijeta (ženski spolni organ), koji je formiran u tri segmenta, koji su žuti i blago krajevima savijeni prema stapki. Muški dio cvijeta (prašnici), za kulinarstvo su neiskoristivi kao začin, a jedino pri uporabi otpuštaju žutu boju, dok je sam okus neprepoznatljiv. Danas je poznato više od 100 sorti šafrana, a prenesen je posredstvom čovjeka po cijelom svijetu. Većina ih cvate u veljači (2 mjesec) i ožujku (3 mjesec) cvjetovima u žutoj, bijeloj, ljubičastoj boji i raznim kombinacijama ovih boja koje čine varijetete koji se svake godine obnavljaju u još raznolikijim bojama,
i to najviše posredstvaom – medonosne pčele, koja neumorno oprašuje ovu proljetnu cvjetnicu.Šafran kojega poznajemo iz prirode je crocus vernus, samonikla trajnica koje je obično svjetlije (bljeđe) ljubičaste boje i koja za pčelarstvo ima veću vrijednost od pitomog šafrana crocus sativus, koji je pitoma vrsta šafrana i kojega ljudi uzgajaju u gredicama oko svojih kuća i domova, te vrtlara koji se brinu za hortikulturu gradskih parkova u pojedinim gradovima. Šafran je visok do 10 cm, u nadzemnom dijelu biljke a ima lukovicu (podzemni dio biljke), koja se, ako ostane u tlu iza cvatnje dijeli na 6 jednakih dijelova, tako da u prirodi, ako se ne devastira područje gdje raste, može za dugo, dugo godina osigurati prelijepe pejsaže ljubičastog saga koji razgaljuje dušu svakom ljubitelju prirode i najavljuje dolazak proljeća. Pojavljuje se odmah nakon snijega, čim vrijeme malo zatopli, pa iz zemlje niknu trubasti cvjetovi sa tučkom (njuškom) i prašnicima žute do crvenkaste boje.
     Šafran ima cvijet koji je zvonolikog oblika, sa šest latica, žutim tučkom i tri žuta prašnika. Listovi kod šafrana su dugački, uski,nenazubljeni, tamonozeleni sa prepoznatljivom bijelom razdjelanicom – linijom uzduž lista, ist se pojavljuje nakon cvatnje. Voli sunčan ili polusjenovit položaj, te bogato i vlažno tlo. Razmnožava se diobom lukovice u jesen.  Proljetni šafran – crocus vernus, na proljeće  oboji sjenovite proplanke u našim šumama bliedom ljubičastom bojom, najavljujući – proljeće. Doba zime, nepovratno je prošlo! Šafran je mednonosna i peludnosna biljka, koja pčelama daje u ovo osjetljivo godišnje doba “ni zime-ni proljeća” daje veće količine peluda, pa se u košnicama može  par dana sa lijepim vremenom može naći dosta velik unos ovoga pčelinjeg “kruha”. Nektara daje manje, gotovo neznatno, ali ima dostatno za prvi proljetni razvoj i kretanje   legla u pčelinjem društvu…
      U prirodi pčele posjećuju ovakve “kolonije” šafrana koji ih mami mirisom prijeko potrebnog nektara i – peludi… Šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, ujutro se cvijet otvara a navečer zatvara. Vrlo je osjetljiv i ako je dan oblačan bez sunca, cvjetovi se neće otvoriti. Naprotiv kada se sunce počne pojavljivati, tj. na najmanji tračak sunca – šafran počinje otvarati cvjetove, pokazujući svoje unutarnje dijelove prelijepog cvijeta u kombinaciji žuto-ljubičastih nijansi boja, koje samo priroda može “osmisliti”……

 

 VRBE
 
Kada se grančice vrbe
okite cvjetićima “cice-mace”, počinje izdašnija paša za pčele u toj sezoni

LATINSKI NAZIV: SALIX L.
Engleski naziv: Willow 

     Vrbe, (Salix L.), porodica koja broji oko 300 vrsta, po nekim izvorima i do 350 vrsta, listopadno je drvo, koje poprima oblik i veličinu od puzavih stabljika do gustog grmlja, a često i oblik uspravnog grma sa debelim granama ili stabla kada dosiže visinu kod nekih vrsta i do 25 metara.
Staništa ove vrlo rasprostranjene porodice su po cijelom svijetu, izuzetak je Australija gdje se nije udomaćila, čak ni nakon pokušaja doseljenika koji su ju donijeli sa sobom u Novi svijet.
Vrbe su rasprostranjene na različitim staništima, od nizinskih livada, poplavnih polja i obala rijeka pa sve do pješčanih nanosa i planinskih sipina širom svijeta.
Vrba je dvodomna biljka što znači da na jednom drvetu možemo naći samo muške ili samo ženske cvjetove. Listovi su im, zavisno od vrste većinom uski i zašiljeni na vrhu, široko jajasti ili eliptični, kratko ili cjelovito zašiljeni, a po rubovima valoviti, nazubljenog ruba ili cijeli.
Boja lista u vrba varira od svjetlozelene do tamnozelene boje s gornje strane, sa nešto svjetlijom nijansom naličju, a kod bijele vrbe sa blijedosivim mrljama po čemu je i dobila ime. Listovi su kod svih vrba poredani naizmjenično.
Vrbe cvatu cvjetovima koji su bez razvijenog ocvjeća i sakupljeni su u uspravnim resama, različitih oblika i veličine. Cvatu uglavnom prije listanja, a oprašuju ih skoro isključivo kukci, od kojih je najbrojnija pčela medarica.
Zbog rane cvatnje kod svih vrsta, izuzetno je dobra paša za pčele jer daje dosta peludi i nektara što je vrlo značajno za proljetni razvoj pčela.
Kada počnu cvjetati vrbe, u dobrim godinama se zna dogoditi i značajan prinos meda, a na mjestima gdje je dosta zastupljena to je i prvo proljetno vrcanje meda.
Vrbe koje stoje u vodi obilnije i dulje mede. Cvatu od veljače (2 mjesec) do kraja svibnja (5 mjesec), ovisno o vrsti. Sve su vrbe odlične MEDONOSNE i PELUDNOSNE biljke.
Za pčelarstvo su najznačajnije vrste:
Vrba iva, planinska iva ili vrba, (Salix caprea L), (engleski common sallow) je prva od svih vrba koja je značajna za pčelarstvo, a počinje cvasti u ožujku (3 mjesec) do travnja (4 mjesec), prije listanja,  obično na jednom staništu oko 10-15 dana. Drvo joj dosiže zavisno o mjestu gdje raste do 12 metara do nadmorske visine od 1700 metara, a najviše je rasprostranjena u nizinama i branjevinama gdje počinje najranije cvasti. Pogoduju joj staništa gdje je prije bila šuma koja se nakon sječe teže obnavlja, i to su idealna mjesta gdje vrba iva brzo i obilato raste. Muški cvijet ove vrbe u narodu je poznat pod imenom “maca”  ili“cica maca”, a cvate već polovicom ožujka. Muški cvjetovi (mace) daju pčelama obilje peludi, bačvastog su oblika žute boje pune peluda, a ženske mace daju nektar i to veoma obilno. Na ženskim valjkastim-izduženim cvjetovima koji su sivozelene boje nalaze se samo tučci, uopće nemaju peludi, daju samonektar.
Zna se dogoditi da na obalama rijeka ili u močvarnom staništu daju i do 3 kg nektara dnevno a na kraju paše prinos i do 20 kg meda po košnici. Budući je korisna medonosna biljka u vremenu nakon zime kada je najkritičnije vrijeme opstanka i razvoja pčelinjih društava treba ju uzgajati, saditi na svim mjestima bliže pčelinjaku (stacionaru) pčelara. Razmnožava se jednostavno, u ožujku (3 mjesec) prut debljine oko 1,5 do 3 cm debljine, visine do 1 metar se na debljem dijelu koso zasiječe i stavi u posudu sa vodom tako da je u vodi do 1/4 visine pruta. Nakon 7-10 dana na ovome dijelu koji je u vodi izrastu zrakasto tanki bijeli korjenčići oko cijelog pruta. Sadi se zabadanjem u zemlju bez prihrane gnojem na vlažnim staništima ili sa zalijevanjem samo u danu kada je posađena.

    Nakon cvjetnja, drvo vrbe se “obuče” u svoj zeleni “kaput”  koji se blago leluja i na najmanjem povjetarcu

Bijela vrba, ili vrba, (Salix alba L), (engleski white willow) je visoko drvo do 25 metara, sa krivim, nepravilnim granama koje vise na dolje. Deblo može doseći od 1-2 m promjera. Krošnja joj je široka, svjetla i prozračna. Mlade su grančice u početku nježno dlakave, kasnije su gole. Listovi su dugi i uskog oblika od 4-10 cm dugi, a do 1,5 cm široki a najširi su u sredini lista.
Po svome obodu list sitno nazubljen. Lice lista zelene je boje a naličje prekriveno beličastim dlakama koje su nalik na mrlje, po čemu je uz bijelu boju kore i dobila ime. Peteljka koja nosi list duga je 1 cm.
Značaj bijele vrbe za pčelarstvo ne zaostaje za vrbom ivom, a cvate od ožujka (3 mjesec) do travnja (4 mjesec), obično na jednom staništu do 20 dana. Cvjetovi su muški i ženski, pojedinacni u obliku resa. Plod je sjedeći, a kada je zrel puca u dva dijela.
Raste po nizinama u blizini voda i rijeka, može se naći na nadmorskim visinama do 1000 m, a naročiti značaj za pčelarstvo imaju bijele vrbe koje su u močvarnim-plavnim područjima, jer se medenje ovdje višestruko povećava. Traži puno vlage i dosta svijetla, tako da najbolje medi kao pojedinačno drvo. Redoviti je mediša, medi svake godine, izuzeci su kod vremenskih (ne)prilika, sa velikim oscilacijama temperature. Isto kao i vrba iva daje mjestima gdje raste na obalama rijeka ili u močvarnom staništu do 3 kg nektara dnevno a na kraju dobre paše i do 20 kg meda po košnici. Korisna je medonosna biljka koja zahtjeva tretman kao i vrba iva, a na isti se način i razmnožava. Bijela vrba  je i ljekovita biljka, upotrebljava se kora, kao pripravak u obliku čaja, i svježi pupoljci koji se suše anprozračnom mjestu i onda koriste za pripremu čaja ili tinkture. Naročito čaj od kore vrbe bijele treba uzimati u strogo doziranim količinama i pod paskom iskusnih travara i liječnika, jer se prekomjernim dozama znaju izazvati kontraindikacije  u obliku proljeva, povišene temperature i lupanja srca. Ova korisna biljka se kao lijek u narodnoj medicini upotrebljava za liječenje protiv malarije, za zaustavljanje krvarenja svih vrsta, za reumatske tegobe te zaustavljanje proljeva, krvarenja bubrega i pluća te kod glavobolja……Prednost uzimanja prirodnog lijeka je velika jer se sprječavaju neželjenih nuspojava jer je količina salicina kojega sadrži u znatno manjim koncentracijama nego kod aspirina. Najviše salicina sadrži kora crvene vrbe te crne topole, koja je srodnik porodice vrba. Sve je veća uporaba vrbove kore u liječenju raznih bolesti, pa se u najnovije vrijeme preporuča  za srčana oboljenja, npr. anginu pektoris i srčani infarkt (kao preventivno sredstvo dovoljna je jedna šalica čaja na dan), Alzheimerovu bolest, kod preventive moždanog udara, gihta, reumatskih oboljenja (artritisa, tendinitisa, bursitisa), išijasa i sličnih mišićno-koštanih bolesti.

Sve vrste vrba vole vodu i blizinu vodotoka, ali ipak je najviše    ljubi – “žalosna vrba”, koja nas počasti sa velikim zelenim “šeširom” ispod koga se čovjek može skloniti i u najvećoj kiši.

Žalosna vrba, ili jadika, (Salix babylonica L), (engleski weeping willow) je ukrasno drvo, kultivar visok do 18 metara, koji se u Europu proširio trgovinom u ranom srednjem vijeku na putu svile kojim su sa Dalekog istoka k nama stizale razne mirodije, svila i začini a među njima i razne biljke i raslinje. Žalosna vrba je porijeklom iz sjeverne Kine, a danas je raširena i udomaćena u cijeloj Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Kod nas se sadi kao ukrasno bilje u parkovima, vrtovima i grobljima. Kod nas su udomaćeni samo ženski primjerci žalosne vrbe, a svi primjerci izvan postojbine Kine su kultivari i križanci (hibridi) sa domaćim vrstama vrba (bijelom, krhkom, barskom i sl.). Drvo naraste do 18 m, sa dugim, tankim i lelujavim visećim žućkastim granama a imladi izbojci su vrlo dugi, tanki i vise. List je duljine od 8 do 15 cm, na gornoj i donjoj plohi lista je sivo-zelene boje, odozdo je gol, sa jedva primjetnim dlačicama, kada uvene cijeli list posmeđi. Cvjetovi su skupljeni u cvat u obliku mace, sa 2 kom prašnika, a u samom cvijetu su po  2 žlijezde. Mace (rese) su na mladicama izniklih po rubovima grana. Cvate za vrijeme ili iza listanja. Cvjetni priperci su također žuti, ujednačene boje, pa cijelo stablo odiše jarkom žutom bojom, jedinstvenom u prirodi. Oprašivanje se odvija putem kukaca, pčela medarica je najbrojniji i najvažniji oprašivač. Od svih nabrojenih vrsta vrbe, žalosna vrba je najbolji mediša, sa ujednačenim i visokim prinosima meda i peludi. Redovito medi, a najveća joj je mana što je ima samo na pojedinim mjestima te obično raste kao usamljeno drvo. Manje bitni tipovi i varijeteti vrba za pčealrstvo su još:
Crvena vrba, ili rakita, (Salix purpurea L), koja ima crvenu koru i vrlo gipke, žilave grančice koje se upotrebljavaju u košaraštvu. Raste na proplancima nizinskih šuma. List ove vrbe je duguljast, sitan i sitno nazubljen.
Crna vrba, bekva, beka, žukva, (Salix nigra) se koristi u zapadnjačkoj medicini za liječenje gangrene primjenom ekstrakta, praška ili masti od kore vrbe na gangrenoznu ranu, a koristi se i za razne otekline na vratu i torzu liječene osobe. Primjena crne vrbe unošenjem u ljudski organizam preporuča se za liječenje gihta i astme te raznih bolnih stanja organizma. U vinorodnim krajevima se koristi za povezivanje izbojaka vinove loze u proljeće kod intenzivnog i ekstenzivnog uzgoja kao ekološka primjena biorazgradljivih tvari koje se uporabom i iskorištenjem ponovno vraćaju prirodi bez štetnih primjena.
Kvaliteta meda od vrba ide u red lošijih medova, ubrzo nakon vrcanja iz izrazito žute jarke boje poprima sivkastu boju, odmah se kristalizira u male i fine kristaliće sa okusom po vrbovom soku.
Zaključak: Jako korisna medonosna biljka koja je namjenjena prvenstveno na buran i značajan razvoj pčelinjeg društva u proljeće prije glavne paše. Izuzetno je korisna biljka, jednostavna za uzgoj i podizanje nasada pa ju svaki pčelar mora u svome “radnom vijeku” saditi kada je god to moguće na dobrobit svojih i pčela općenito, a korist će imati i pčelar direktno i indirektno, jer se na područjima koje zaposjeda vrba čisti zagađeni zrak. Naime, vrbe, a pogotovo bijela vrba su izuzetno otporne na štetne plinove koje ispuštaju industrijska postrojenja i automobili u gradskim centrima, tako da je uzgoj i sadnja u urbanim sredinama (gradovi, veća naselja) postao imperativ koji moramo u svojim radnjama predvoditi baš mi – pčelari!

 

 

Pčelarstvo Matić

Pčelar: Stipo Matić,

Vidoši bb, Livno, BiH

Email: stipomatic@gmail.com

Pravila o zaštiti osobnih podataka